Home / Uncategorized / Stravična ispovijest preživjele žrtve masakra u Prijedoru: Kako sam preživio pokolj 1992. u mjestu Zecovi

Stravična ispovijest preživjele žrtve masakra u Prijedoru: Kako sam preživio pokolj 1992. u mjestu Zecovi

Od 23. do 28. jula 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada, snage vojske i policije Republike Srpske učestvovale su u udruženom zločinačkom poduhvatu civilnih i vojnih vlasti općine Prijedor.

Za ubistva, mučenja, seksualno nasilje, uništavanje i oduzimanje imovine stanovnika sela Zecovi pred Sudom Bosne i Hercegovine optuženi su Dušan Milunić, Radomir Stojnić, Radovan Četić, Duško Zorić, Zoran Stojnić, Željko Grbić, Ilija Zorić, Zoran Milunić, Boško Grujičić, Ljubiša Četić, Rade i Uroš Grujčić, Zdravko Antonić i Rajko Gnjatović.

Petnaest optuženih tereti se da su, kao komandanti i vojnici Vojske Republike Srpske, policije i Kriznog štaba, protjerivali, mučili, silovali, pljačkali i ubili više od 150 Bošnjaka, među kojima veliki broj žena i djece.

Do kraja jula 1992. godine nije ostao niko od najmanje 701 stanovnika bošnjačke nacionalnosti, koliko ih je bilo 1991. godine.

‘Ubijena su mi dva sina’

“Stotinjak bošnjačkih porodica se nakon rata vratilo u Zecove. Svaka od njih pamti juli 1992. godine”, izvještava iz ovog mjesta reporterka Al Jazeere Arduana Kurić.

Tzv. Vojska RS-a je prvi put u selo došla 23. jula 1992. godine i odvela sve punoljetne muškarce, priča Asim Hopovac, koji je, sa svoja dva sina, bio među odvedenim.

“Nas je muške otjeralo dole, prema logoru. Usput, iduć’ dole prema logoru, viđ’o sam ubijenih. Ubijena su i dva moja sina.”

!A vi ste bili u kojem logoru?!

“Keraterm, pa onda oš’o u Trnopolje.”

U selu su ostale žene i djeca. Najmlađe je imalo dvije godine. Dva dana poslije, vojska se vraća u Zecove i strijelja stanovnike. Zijad Bačić, tada 15-godišnji dječak, bio je posljednji u redu kada je naređeno da izađu iz kuće. Prije njega izašlo je 17 žrtava.

“I dok sam tražio svoje cipele da obujem, oni su već – moja mati, dva brata i sestra i svi ti ukućani što su bili – bili tu u grupi. Kad je krenulo pucanje, znači, ja sam u momentu obuvao cipele, kad je krenulo, pobjegao sam tu – bila je kuća još jedna. Za ćošak kuće ja sam se sakrio”, prisjeća se Bačić.

Spasio ga komšija Srbin

Na isti način te noći ubijeno je 29 djece i žena. Kada je u selu zavladala tišina, Zijad se zaputio do kuće komšije Srbina, čovjeka s čijim je sinom dijelio školsku klupu.

“Mislio sam da će on da me spasi. I otiš’o sam prema njegovoj kući. To je nekih kilometar udaljeno od ovoga mjesta. I tako je i bilo, on je mene primio kod sebe u kuću i čuvao me osam dana. On me faktički i spasio”, prepričava Bačić.

Ali, nije uspio spasiti sebe i svog sina. Ubijeni su nakon Zijadovog bijega iz sela.

“Taj Srbin i njegov sin ubijeni su do kraja 1992. godine pod nerazjašnjenim okolnostima i pokopani su ovdje. Supruga – danas zaštićeni svjedok istrage – ne želi da se njihova imena spominju javnosti”, javlja Kurić.

Zijad je iz Prijedora prebjegao u Travnik, potom otišao u Hrvatsku i, na kraju, u Njemačku. U Zecove se vratio 2000. godine. Posmrtni ostaci 29 ubijenih žrtava na lokalitetu Gradina još nisu pronađeni.

Izvor: Al Jazeera

About admin

Check Also

Velikan Josip Pejakovic: Ako nema Bosne, pa koga si onda hajvanu pokusao osvojiti?

“Mnogi su, u burnoj historiji Bosne, pokušali ili osvojit  ili porobit Bosnu, a onda, kad …

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *